Kada
se implantat postavi u kost, treba postojati njegov uski dodir s
kosti kako bi se osigurala primarna stabilnost. Prostor između
implantata i kosti se prvo popuni krvnim uguškom i proteinima
seruma/kosti. Iako se velika pažnja poklanja izbjegavanju oštećenja
kosti, inicijalni odgovor kosti na kiruršku traumu je resorpcija
nakon koje zatim slijedi odlaganje nove kosti. Postoji kritični
period u procesu cijeljenja nakon otprilike dva do tri tjedna nakon
insercije implantata kada će posljedica resorpcije kosti biti manja
stabilnost implantata od one postignute prilikom njegovog
postavljanja u kost. Naknadno stvaranje će rezultirati povećanjem
kontakta implantata s kosti i pridonijet će sekundarnoj stabilnosti
implantata.
Stabilnost
implantata u vrijeme njegovog postavljanja je vrlo važno i ovisi o
količini i kvaliteti kosti, i naravno o karakteristikama implantata.
Bezubi
greben može se klasificirati prema obliku (količina kosti) i
kvaliteti kosti. Nakon gubitka zuba alveolarni greben se resorbira po
širini i visini. U ekstremnim slučajevima, resorpcija kosi se
nastavlja i ispod alveolarnog nastavka te ulazi u bazalnu kost
čeljusti. Rentgenski se može procijeniti količina kosti, dok se
njena kvaliteta nešto teže procjenjuje. U mnogim slučajevima
kvaliteta kosti se može potvrditi tek njenom kirurškom preparacijom
i to mjerenjem potrebnog torka za preparaciju mjesta postavljanja
implantata. Primarna stabilnost (i sekundarna također) implantata
može biti procijenjena analizom rezonantne frekvencije što se
pokazalo korisnim u eksperimentalnim istraživanjima i protokolima
brzog liječenja.
Najjednostavniju
kategorizaciju kvalitete kosti napravio je Lekholm. Kost je
podijeljena u tipove od 1 do 4. Tip 1 kosti je predominantno
kortikalna kost i može pružiti dobru stabilnost kod postavljanja
implantata, ali se lakše oštećuje pregrijavanjem tijekom bušenja
kosti (pogotovo na mjestima gdje se ide više od 10mm u dubinu). Tip
2 i 3 kosti su najpogodnije za postavljanje implantata. Imaju dobro
formirani korteks i gusto trabekulirane medularne prostore s dobrom
krvnom opskrbom (tip 2 ima gušću trabekulaciju od tipa 3). Tip 4
kosti ima tanki kortikalni sloj ili on nedostaje te rijetku
trabekulaciju. Pruža slabu primarnu stabilizaciju implantata i ima
manje osteogenog potencijala za poticanje oseointegracije. Iz tih
razloga povezuje se s neuspjehom kod postavljanja implantata.
Cijeljenje
oseointegracijom je vrlo ovisno o kirurškoj tehnici kojom se
izbjegava pregrijavanje kosti. Spora vrtnja svrdla, korištenje
postupno sve većih oštrih svrdala uz stalno ispiranje fiziološkom
otopinom trebalo bi održati temperaturu tkiva ispod temperature na
kojoj dolazi do oštećenja (otprilike 47 stupnjeva C kroz 1 minutu).
Daljnje mjere uključuju hlađenje tekućine za ispiranje.
Faktori
koji kompromitiraju kvalitetu kosti su infekcija, zračenje i teško
pušenje.
A –
klasifikacija resorpcije čeljusti prema Cawood i Howellu (1991)
pokazuje profile kosti kroz različite stadije i regije, 1=prednji
dio mandibule, 2=stražnji dio mandibule, 3=prednji dio maksile,
4=stražnji dio maksile.
Tekst
je informativnog karaktera. Autor se odriče svake odgovornosti. Za
savijet ili liječenje obratite se izabranom liječniku.
